16. 08. 1991,“ Globus“
Što je vidjela članica hrvatske državne komisije u Dalju
Kako je 50 Hrvata silovalo jednu Srpkinju
Mladolik čovjek, u zamazanoj bijeloj košulji, bez ikakava je uvoda izjavio:"U Dalju je jednu ženu Srpkinju silovalo njih pedeset, a onda su je ubili. Potrčala sam za njim i upitala ga kako sve to zna. Samo je odjurio dalje…"
Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 7 kolovoza 1991 osnvana je vladina komisija za ispitivanje okolnosti i posljedica masakra u Dalju. Za predsjednika komisije imenovan je član Vlade gospodin Dražen Budiša koji je imenovao ostale članove: odvjetnicu Dafinku Večerinu, psihijatra dr. Jovu Bamburača, liječnika dr. Slobodana Langa, profesora Iliju Miškić i diplomiranog sociologa Jagodu Savić. Komisijaje 9 kolovoza 1991 stigla u Dalj zajedno s komisijom Predsjedništva SFRJ za uspostavu primirja. Mnogi podaci koje hrvatska vladina komisija dobila i od Hrvata i od Srba u činjeničnom su smislu nepouzdaani. Trebaće mnogo rada da se događaji u Dalju do kraja rekonstruiraju. No već sama očita istina da je u Dalju razrušena jedna ljudska zajednica- zaslužuje poseban komentar. Napisala ga je članica komisije Jagoda Savić.
O selu Dalju kao retorti velikosrpske propagande
Kad se alkoholičar ujutro probudi, prvo se pobrine da popije čašu pića, jer bez nje ne može. Ona je njegova jutranja potreba. Što se nas tiče, svaki dan u novinama "pijemo" izvještaje o ubojstvima i klanjima. Kad ih nema, osjećamo se nalagodno: određena doza krvi postala je naša svakidašnja potreba.
Zato je procjena da je u Dalju bilo manje krvi nego što se pretpostavljalo primljena sa nevjericom, čak i razdražljivošću. Međutim, krv nije jedini problem Dalja. U lijepom krajoliku pastelnih boja jedino je sivomaslinaste bilo malo previše. Ako je sila tu da arbitrira istini, onda je istini bolje da uzme nekog drugog za suca. Ako je tu da čuva zakon, opet je bolje da ode. Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom, rekao bi Njegoš. Što to znači? Pravo je pitanje: na kojim osnovama Dalj kao zajednica može funkcionirati kad nema ni minimum moralnosti prijeko potrebne za reguliranje odnosa među ljudima.
Evo nekih karakterističnih moralnih deformacija:
1. Lagati je moralno ako opravdava cilj
Tako, vjerojatno, smatra tamnoputi, sijedi, a maldoliki čovjek u zamazanoj bijeloj potkošulji , prljavim trapericama i bos. Bez ikakvog je uvoda izjavio: "U Dalju je jednu ženu, Srpkinju, silovalo njih pedeset, a onda su je ubili." I požurio se dalje. Potrčala sam za njim:
-Gospodine, možete li na mreći kako se zove ta žena?
-Ne.
-Znate li gdje joj je grob?
-Ne znam.
-Recite ime nekog od silovatelja.
-Ne znam ni jednog.
-Kako onda znate da ih je bilo baš pedeset.
-Sve se zna.
-Kako se sve zna kad Vi ništa ne znate? Od koga ste čuli tu priču?
-Od prijatelja.
-Kako se zove Vaš prijatelj?
-Nije važno.
Isti je čovjek prišao drugoj grupi i ponovio: "Da, u Dalju je jednu ženu, Srpkinju, silovalo njih pedeset, pa su je onda ubili". Nakon toga užurbano je nastavio svojim putem.
2. Fasada moralnosti ( prikazivati se moralnim bez pokrića) važnija je nego pomoć drugima
Sporna sudbina žene i djece medijski eksploatiranog ubojstva Daljskog pekara, po iskazima Srba iz Dalja, izgleda ovako:
Đorđe: "Ja sam ih lično pakirao i pomogao da odu u Novi Sad".
Dimitrije: "Ja sam im dao 400 dinara i odveo ih k Zdravku."
Zdravko: " Ja sam im dao 200 dinara i pitao da li im treba još. Sam sam ih odveo do skele i prebacio u vojsku , u Bačkoj, u prihvatni centar.
Lazo: Ja sam ih odveo na autobus, jer su htjeli ići u Osijek i sada su tamo."
Dragan: "Posljednju su noć spavali kod Jovice apotekara, a onda sam ih prebacio u Crveni krst.
Dakako, od ovih priča najviše jedna može biti istinita. Službeni organi imaju podatak da je izbjegla obitelj ipak u Vajskoj. No što navodi Srbe u Dalju da svaki na sebe preuzima teret odbacivanja optužbe kako bi grupu kojoj pripada predstavio dobrom i ispravnom. Očito je posrijedi grupna solidarnost pri kojoj je bitnije predstaviti se moralnim nego biti zaista takav.
3. Moralna sankcija osude okoline nije etički relevantna
Svoju priču o događajima u Dalju jedan je umirovljenik završio riječima: " Ovdje se Srbima svašta radilo, ali to nije ništa prema onom što im se sve radilo u Sarvašu. Tamo je danas zaklano tridese i šest Srba. "
Bila sam i u Sarvašu. To sablasno pusto mjesto napustili su i Srbi i Hrvati. Tamo, objektivno, nema tko koga da zakolje. Jest da je bio pokolj, samo što nisu zaklani Srbi već budućnost sela Sarvaša.
Ali ni u priči o silovanoj Srpkinji, ni u priči o Sarvašu nema sažaljenja ni suosjećanja prema "silovanoj" ni prema "poklanima". Zatim, nema osude silovanja ili ubijanja nožem , koji, kao napad na druge, jesu za svaku osudu. Dalje, nema ni osude neljudskih osobina počinilaca što je u takvim prilikama uobičajeno. Moglo bi se reći da je razlog upravo u tome što ni sami doista ne vjeruju u istinitost svojih priča. No, ja negovorim o onima koji šire glasine nego o onima koji ih slušaju. U njihovo moralnom rasuđivanju ti se elementi smatraju prijeko potrebnim dijelom osude svakog zlodjela.
4. Najviša moralna dužnost je osvetiti mrtve
Kad je na zabatu kuće spomenutog pekara ubijen Mirko Mioković, nakon njega ubijen je pekar. Neki kažu da je Mirko ubijen iz snajperke, neki da je pogođen iz sačmare, a neki da je smaknut iz automata. Kad bi bila poznata vrsta oružja , moglo bi se zaključiti da li ga je ubio mupovac, neki terorist ili sam pekar. Nitko od upitanih Srba nije na zabatu pekare vidio pekara. Dovoljan razlog da se ubije pekat jest to što je pucano iz njegove kuće, a da se čak i ne zna je li on u vrijeme ubojstva uopće bio u kući. Ipak, veći problem od toga što je ubijen pekar jest to da se svaki od stanovnika Dalja smatra pozvanim da sam, osobno, izvrši presudu nad ubojicom. Kažnjavanje krivca u kojem se svaki Srbin vidi kao akter a ne kao posmatrač, uvijek postavlja pitanje kako će se uspostaviti kontrola nad ovim samozvanim izvršiocima kad se nad tim područjem ponovo stvori pravna država….
5. Egzistencijalno ugrožavanje nije moralni prekršaj
Svakodnevni život Srba u Dalju nalik je na prvobitnu zajednicu: nema svjetla, nema struje, nema viode, nema telefona, nema pošte, nema mirovina. Tome je kriva hrvatska vlast. Na pitanje kako može biti kriva hrvatska vlast kad je ne priznaju na svom teritoriju, dobila sma odgovor: Ona je kriva i gotovo. Zna se da jest. Ona je do svega ovoga dovela. Postavljam sljedeće pitanje: Ako ona i jest do ovoga dovela, ipak se ne može teretiti što vam ne ispunjava zahtjeve kad već imate Srpsko nacionalno vijeće da vam zadovoljava osnovne potrebe. Pustite vi 'vele' Vijeće: ono je nešto drugo, ono će nam pomoći da ostanemo u Jugoslaviji.Ali, insistiram , što vam je do sada dalo Srpsko nacionalno vijeće u egzistencijalnom smislu? Ništa, vele, ali će nam , zahvaljujući njemu, biti moguće da ostanemo u Jugoslaviji. Smatrate li da je u redu da vam netko sve oduzme a da vam ništa ne pruži zauzvrat? Da, vele, ako ostanemo u Jugoslaviji.
Nisam sigurna da je ovako iskrivljeno gledanje na politički program Srpskog nacionalnog vijeća bez ekonomske osnove realnost ili samo obrana od uviđanja vlastite zablude, ali postoji kao često upotrebljavana priča u Dalju.
6. Moralna je odluka ispravna bez obzira na posljedice
Na ulazu u zgradu gdje su razgovarale savezne i republičke komisije vijorila se samo jugoslovenska zastava. Na pitanje da li bi im smetalo da tu stoje jedna pokraj druge hrvatska i srpska zastava, odlučno mi je odgovoreno: "Nikad više hrvatska! Da je bilo prije, moglo je, sad više ne ! S njima više nema dogovora! Mi ne priznajemo ustašku vlast!"
Generalni sekretar Srpskog nacionalnog vijeća, Ilija Končarević, rekao mi je da oni podržavaju želju naroda za samoopredjeljem. Po cijenu kojih žrtava? To je pitanje na koje ni od njega ni od prisutnih Srba nisam mogla dobiti odgovor. Po njima se pošteni Hrvati, to jest oni koji nisu zavadili narod, mogu vratiti, nitko im neće ništa. Samo oni koji su ovo sve zakuhali nek se ne pojavljuju jer neće živi ostati. A na pitanje zašto se tim Hrvatima koje smatraju krivima ne bi po zakonu sudilo ( kao u civiliziranim državama) ako su zaista krivi, rečeno mi je da oni jesu tu da im sude! Dakle, stanovnici Dalja sami snose odgovornost za svoje odluke, pa i rizik za pogrešan izbor, kakav je neprihvaćanje zajedničkog suživota.
7. Za moralno rasuđivanje bitnije je mjerilo politika nego čovjek
U Dalju postoji mjesto koje se zove Ciglana. Hrvati smatraju da na Ciglani ima mnogo mrtvih a nepokopanih Hrvata , a Srbi znaju da na toj istoj Ciglani postoji peć napravljena za pečenje i sušenje Srba. Samoje pitanje dana kad će biti izdana naredba da se pripremljeno gorivo zapali i Srbi počnu dovoditi u peć.
Ova bolesna opsjednutost smrću nešto je najtužnije što se može čuti u Dalju. Nije nevolja u tome što se priča o skorom pečenju i sušenju Srba protura po Dalju nego u tome što Srbi u nju vjeruju.
Neposlušne Srbe koji se ne bore za svoje oslobođenje treba uništavati svim sredstvima. Nije važno što će na mučki način biti ubijeno više stotina Srba, samo da se vrati hrvatski teritorij. Mislim da se u ovom stavu oslikava vršna točka sukoba dvaju naroda, hrvatskog i srpskog, jer su, po mišljenju Srba, Hrvati na potpalu peći doista i spremni.
No treba reći da je Republika Srbija povijesno odgovorna za nametanje ideje o budućem genocidu nad Srbima. Sama težnja prema teritorijalnom proširenju nije, u etičkom smislu, zaslužila toliku osudu kao ideja o budućoj '41 ili novoj '41, i to ponajprije zbog patologije koju razvija u međuljudskim odnosima.
Možda bi za ovaj rat Srba i Hrvata bila najprihvatljivija teza o podjeli povijesne odgovorosti po kojoj je Srbija kriva za optužbe o novoj 1941 i za Veliku Srbiju; Hrvatska za diletantsko provođenje procesa oslobađanja potisnutog hrvatstva; Jugoslavenska narodna armija za politizaciju svoje djelatnosti i naoružavanje srpskog naroda; dio SDS-a i Srpsko nacionalno vijeće za neposrednu realizaciju projekta Velike Srbije. Sukob oko pitanja tko će braniti Srbe u Hrvatskoj, pa i Dalju, od hrvatske opasnosti, milicija, Armija ili MUP samo je dno od sredstava opoliričke borbe.
A kako u Dalju postoje Srbi koji šire glasine, Srbi koji se vrlo spretno koriste političkom terminologijom i izrazima kao što su ekstremizam, samoodređenje, nacionalno pitanje itd., dakle, aktivisti i simpatizeri spremni na kontakte sa štampom i raznim komisijama, ima osnova i za mišljenje da sam u Dalju samo njih i srela. Kako ih je bilo samodvadesetak, pitam se gdje su oni drugi Srbi koji drugačije misle, zašto ne pruže otpor i omoguće da se ovaj hrvatski Texas počne prikazivati u malo povoljnijem svjetlu?
Kako je poznato da se u represivnom sistemu slobodnije kreću ulicom oni koji podržavaju represiju, logično ja sam mogla sresti samo njih. Ali to još nije odgovor na pitanje zašto ostali Srbi još šute?