Jagoda Savic - Human Rights Activist

Zbornik radova međunarodne konferencije “Djeca - žrtve rata i mira“, Komisija za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima u BiH, Sarajevo 2002
Nasilnik kao dječiji uzor

Da li se nasilje nalazi među dominantnim vrednosnim orijentacijama u našem društvu? Ne mora se odmah misliti samo na premlaćivanje i batinanje, kod nas postoji i vladajuća predstava da se samo pokazivanjem zuba i guranjem lakata može postići sve što se želi. Znamo da su vladajuće ideje u društvu uvijek ideje vladajuće klase, ali se može desiti da ove nasilničke vladaju kao samonametnute, jer društvo nema unutrašnjih potencijala da ih amotrizuje i stavi pod društvenu kontrolu. Atoritet u državi se uspostavlja kao oblik vanjske prisile koji nasilnika poziva na odgovornost i ako on zakaže u funkcionisanju, kaže se da nasilju ne možemo, a ne da nećemo da stanemo u kraj.

Ispitivanje vrednosnih orijentacija je sofisticiran dijagnostički instrument “kratkih spojeva“ unutrašnje strukture društva. Ovaj koji želimo da istaknemo je kratki spoj između autoriteta u državi i tzv. društvenog karaktera. Erih From društveni karakter definiše kao obrazac poželjnih osobina ličnosti određenih sa stanovišta datog društvenog sistema. On jeproizvod određenog sistema da bi bio u funkciji tog sistema. Elementi društvenog karaktera su oni elementi koji se u najvećoj mjeri mogu institucionalizovati i tipizirati, a to su društvene uloge, navike i karakter kao skup moralnih svojstava i nije nimalo slučajno da From društveni karakter objašnjava u knizi “Zdravo društvo“.

Kratki spoj između autoriteta i društvenog karaktera za svoju ozbiljnu i zabrinjavajuću posljedicu ima i kratki spoj između vladajuće društvenog karaktera i dječijih uzora za identifikaciju. Ovaj kratki spoj direktno ugrožava dječije duhovno sazrijevanje i može trajno da obilježi ili izgradi kod djece devijantne stavove o nasilju. Iz tog razloga ovaj problem zaslužuje da mu se posveti puno pažnje.

Prvo istraživačko pitanje u ovoj oblasti glasi: Koje su to proklamovane vrijednosti u našem društvu i da li su u praktičnom životu zaista prihvaćene? Što se tiče proklamovanih, jedino se eksponiraju političke i religijske vrijednosti , ali je njihov uticaj na dječiji razvoj nedovoljan, jer se djeci niti jednim mehanizmom socijalizacije ne nameće osmišljen sistem ideala, socijalnih, profesionalnih, porodičnih, moralnih vrijednosti i ličnih kvaliteta. Zato je važno uočiti gdje je mjesto nasilja u toj nedefinisanoj skali dječijih vrednosnih orijentacija i zašto im se jaka i pozitivna ličnost ne nudi kao uzor u životu? Odnosno, zašto im je niko ne nudi i kakve to posljedice ima?
Klajd Kalkhon definiše vrijednosti kao shvatanje o nečem poželjnom, što utiče na izbor prikladnih načina, sredstava i ciljeva akcije.

Kakav je osnovni smisao primjene ove definicije u našem društvu?
Opšti okvir u kom se dešava nasilje u našoj zemlji čini oko 75 % stanovništva koje živi na granici egzistencijalnog minimuma. Egzistencijalnu ugroženost prate apatija, depresija i osjećaj besperspektivnosti. Kriminal i maloljetnička delinkvencija, ovisnost o drogi i prostitucija su u porastu. Splet životnih okolnosti je takav da mnogi ljudi u biti nemaju drugi izbor.
Za većinu naših ljudi životne teškoće su veće od njihove sposobnosti da se sa njima uhvate u koštac i umjesto da se bore protiv života za bolji život oni se okreću slabijima od sebe i nad njima vrše nasilje. Oni svoj problem rješavaju nasiljem nad drugima.

Kako nema mehanizama da se nasilnici spriječe u maltretiranju svoje okoline, njihova psihološka matrica ostaje samo- nametnuti model muške figure s kojom se djeca identifikuju i koja im u nedostatku drugog modela, služi kao uzor. Dakle, govorimo o tome da su djeca dovedena u situaciju da nemaju drugi izbor, jer nesankcionisani nasilnik i njegov odgovor na pitanje “ko sam ja“ utiče na dječiju svijest o sebi.
Jedan od transparentnijih i učestalijih nasilnika u našem društvu, pogodan da se pokaže u čemu je zapravo dječiji problem, je alkoholičar, koji po statističkim podacima prijava na SOS telefon ( 221- 886) u 80% slučajeva izaziva nasilje u svojoj porodici.

Samopercepcija mu je iskrivljena. Alkoholičar sa razvojem bolesti propada profesionalno, socijalno, ekonomski, porodično i zdravstveno. On na poslu radi sve lošije, društvo ga izbjegava, on zapostavlja dječije potrebe na račun kupovine pića, u porodici se često dešavaju svađe i premlaćivanja, propadaju mu jetra i nervi. Međutim, alkoholičar ne želi da vidi svoje propadanje i počinje da gleda sebe kao kroz ogledalo koje sužava, pa debelu ženu prikazuje kao mršavu. Žena zna da je odraz u ogledalu falš, ali joj je ugodnije da gleda mršavicu u staklu nego da zapaža naslage sala po stomaku. Dakle, alkoholičar nasilnik bježeći od sebe bježi i od stvarnosti.
Samovrednovanje alkoholičara je neizgrađeno. Pitanje “kakav sam ja“, dobar ili loš, on sebi jednostavno ne postavlja. Kad se suoči s autoritetom drhti kao prut i manji je od makova zrna. Dešava se da na mobitel odgovori “Nije on ovdje, ali ću mu prenijeti poruku“, nemajući hrabrosti da priznada se javio na telefon. Takođe se dešava da na poziv da dođe na razgovor, jer mu je dijete pretučeno, odgovara da u njihovoj kući nema nasilja i da je dijete modrice samo napravilo da mu napakosti. Kod istražnog sudije onaj ko je ženi razbio vilicu, a kćerki nosnu kost, vrti olovku po rukama i ne smije sudiji ni u oči da pogleda. Njega je definitivno strah od autoriteta, a autoritet mu ne nameće vanjsku prisilu koja bi izgradila negove moralne kočnice.

Samoizražavanje alkoholičara nasilnika je potisnuto. Njegova aktivnost nije svrsishodna, jer nerazmišlja unaprijed o posljedicama svog ponašanja. Ovakvog nasilnika je teško suočiti sa samim sobom ali je još teže korigovati njegove defekte. Njegova nedefinisana, da ne kažemo bolesna psihološka matrica izaziva ozbiljne posljedice zato što nije samo njegova. Ona se prenosi s generacije na generaciju. Dijete gleda nasilnika i, iako to ne želi, kad odraste postane nasilnik.

Primjeri:
a)Slučaj oca koji je svoje dijete divljački tukao godinu dana, dovoljno jasno pokazuje ovaj problem. Djeca su primljena u službu “SOS“ telefona sa ljekarskim uvjerenjem o otocima, podlivima imasnicama po čitavom tijelu, dok je jednom od njih bila nagnječena vilica, a drugo imalo opekline ood kafe. Pred najmlađim djetetom, kojej e bilo pošteđeno batina, otac je negirao gubitak svoje samokontrole i teške tjelesne ozljede koje je nanio svojoj djeci i rekao :“Ja nisam nasilnik, tvoj brat i sestra su se ružno ponašali, ja ih samovaspitavam.“ Po povratku djece iz bolnice mali dječak je rekao: „Tata je dobar i tata ne tuče dobru djecu. Vi ste bili zločesti i tata je trebao vas da tuče.“

Iskrivljena smaopercepcija oca, zasnovana na iskrivljenom moralnom rasuđivanju oca, je prihvaćena od strane djeteta kao model reagovanja. Obzirom da je porodica praćena i dalje, utvrđeno je da za najmlađe dijete čitave naredne godine tata nije bio nasilnik.

b) Prilikom intervencije policije u kući hroničnog alkoholičara, on je sav bahat, počeo da galami na policajca: “Znaš li ti ko sam ja? Ja sam direktor! Kako si se usudio da mi dođeš u kuću? Znaš li ti da sam ja napravio tu fabriku? I poslije mi je dušmani upropastiše. Nisma ja ništa kriv što je fabrika stala. Ja sam radio koliko sam mogao.“ Policajac je prokomentarisao: “ Znam ja kako si ti radio. Danima si dolazio pijan i nije te bilo briga što se poslovi ne sklapaju. Ti si tu fabriku upropastio i sad mi glumiš direktora i još tučeš ženu i djecu“. Dječak, koji je skriven iza maminih leđa posmatrao upozorenje policajca da ne smije nikoga više tući, pitao je: “Kako on to smije reći mom tati, kad je moj tata važan direktor“?
Time je dijete pokazalo da je usvojilo očev osjećaj lične vrijednosti i sliku o njegovoj važnosti, iako ona ne odgovara realnosti.

c) Nakon što je otac, dugogodišnji alkoholičar, uhapšen i smješten u pritvor zbog nasilja u porodici, njegov osamnaestogodišnji sin se ispovjeda i kaže:“ Tata nikad ništa nije volio da radi. Nikada me nije učio ni da ja volim da radim. Bio je nezainteresovan za učenje pa školu nije završio. Nije se nikada bavio sportom, nije me nikad ni na utakmicu poveo. Nikad mu nije palo na pamet da uči jezik pa da ode u inostranstvo. Nije volio raditi sa drvetom kao njegov brat ili sa bojama kao njegova sestra. Po čitave dane je sjedio i buljio u televizor i pio. Valjda sam zato i ja takav, nezainteresovan i bezvoljan, jer tati nije bilo ni da on nešto napravi pa da mu bude drago što je napravio, da nešto postigne a kamoli ja, i da u radu uživa. Zato ni ja nisam ništa postigao, a sad mi je žao što nisam.“

Regionalna konferencija Pržno, 22-24. 09. 2009

Negativan uticaj medija na jačanje svijesti o nasilju u porodici

a) lažne prijave
Međutim, prečesto objavljivanje priča o nasilju u porodici u medijima , odnosno prevelik publicitet koji se davao pričama iza zatvorenih vrata, je je bio kontraproduktivan i stvorio je manipulaciju mehanizmom koji su nevladine organizacije uspostavile radi zaštite djece i žena od nasilja u porodici. Od prije neku godinu u ovoj oblasti imamo statistički vrlo povećan broj lažnih prijava.
Motivi lažnih prijava su najčešće ostvarivanje sekundarne dobiti i osveta. U lažnim prijavama prednjače žene koje u toku brakorazvodne parnice žele za sebe da osiguraju dobijanje sudske odluke o povjeri maloljetne djece nakon razvoda braka, stan u kom porodica živi i lakšu podjelu bračne stečevine kao i žene koje žele da se osvete svojim muževima za vanbračne ljubavne veze. Takve žene dolaskom u organizacije SOS telefon prijavljuju da njihovi muževi seksualno zlostavljaju njihovu maloljetnu zajedničku djecu. Zato je u obradi prijava za seksualno nasilje nad djecom vrlo bitno ustanoviti tačno bračno stanje supružnika, da li se u momentu prijavljivanja u njihovoj porodici vodi brakorazvodna parnica, da li je podijeljena bračna imovina i da li je odnos bračnih drugova u krizi zbog mogućeg bračnog trougla. Vršeći lažnu prijavu za seksualno zlostavljanje djece , supruge prijavljivači ne osjećaju nimalo griže savjesti ili stida već sa puno negativnih emocija pokušavaju svog supruga dovesti u pravno neugodnu situaciju. Ovakve supruge takođe uopšte nemaju svijest o tome da vrše zloupotrebu svoje maloljetne djece.
Smatramo da je u “ increasing awareness“ aktivnostima došlo do raskoraka između namjeravanog i postignutog efekta medijskih poruka o nasilju u porodici među stanovništvom u našoj zemlji. Iz tog razloga smatramo da je dokument CEDAW, koji nevladinim organizacijama služi kao osnov i opravdanje za poduzimanje aktivnosti na širenju svijesti o nasilju u porodici u našoj zemlji prevaziđen zbog dinamike kojom je proces osvještavanja žrtava nasilja u porodici vođen i da ga treba zamijeniti nekim drugim pristupom koji je primjereniji nastalim okolnostima.

b) stimulisanje surovosti
Druga značajna negativna posledica u oblasti nasilja u porodici je porast surovosti u načinu izvršenja nasilja u poređenju sa ranijim periodom. Prečesto prisustvo priča o kućnom nasilju u
medijima za sobom povlači i opis načina na koji je nasilje izvršeno. Opisivanje iživljavanja nasilnika nad žrtvom je doprinijelo izgradnji jednog novog , maštovitijeg, modela nasilničkog ponašanja i definitivno postao uzor drugim nasilnicima koji su nastojali da ga oponašaju. Nasilnik je natjerao svoju suprugu da popije domestos koji joj je spržio jednjak i ždrijelo, uhvatio ju je za gležnjeve, prebacio preko balkon na četvrtom spratu, i pustio da visi sa glavom prema dole, pritisnuo užarenu peglu na njeno lice i izazvao tešku opekotinu, zavukao sječivo noža u spolni organ i prijetio smrću, polio dijete benzinom i zapalio, gasio opuške od cigarete na ženinom licu itd., samo su neki primjeri načina na koji je izvršavano nasilje u porodici.
Učestalo pojavljivanje medijskih izvještaja o izvršenom nasilju i opisa načina na koji je izvršeno, kod osoba sklonih agresivnosti je stvaralo izgradnju kognitivnog koncepta “ja nasilnik“ , jedne nove društvene uloge o kojoj se ranije nije govorilo niti se ona javno plasirala kao model za identifikaciju. Spoznajna predodžba “ ja nasilnik“ je osobama sa nedovoljno strukturisanim identitetom pomogla da se svrstaju u jednu društvenu grupu koja ranije nije postojala i da razviju osjećaj pripadanja toj društvenoj grupi. Učestalo pojavljivanje slika o nasilju je nasilnicima takođe pružilo inspiraciju da posegnu silom prema svojim najbližima i bogatilo detaljima njihovu ideju o tome na koji način će najviše povrijediti onoga koga su namjeravali povrijediti.
Ono što je najbitnije u prikazivanja nasilnika u medijima je nedostatak moralne osude okoline za nasilje koje je izvršio nad nejakom djecom i svojom suprugom. Vijesti o nasilju ne prate i emocije prezira tako da nasilnik sam sebe vidi kao ličnost u fokusu pažnje javnosti a ne kao osobu prema kojoj su usmjerene javne negativne emocije i koja objektivno zaslužuje javni prezir. Ovakva samo- percepcija nasilnika , odnosno ovakav mehanizam sagledavanja samog sebe nije imao dovoljnu kritičnu masu da kod nasilnika pokrene , razvije i ojača kočnicu da prvo razmisli a onda odustane od namjeravanog nasilja nad svojim ukućanima. Zato kao ukupni proizvod aktivnosti na osvještavanju stanovništva možemo reći da su medijske poruke o nasilju djelovale kao “okidač“ jednom broju nasilnika i otkočile njihovu agresivnost.

c) lom motivacije
U medijima postoji veliko popularisanje brojeva SOS telefona i pozivanje djece i žena da se jave na date brojeve i zatraže pomoć. Pri tom je koeficijent efikasnoti rješavanja problema pozivača izuzetno nizak jer SOS telefoni nemaju ovlaštenja kakva imaju organi starateljstva ili istražni organi da čine određene zakonom predviđene zahvate u porodični sistem. Kad se dijete ili žena javi na SOS telefon, uspostavi kontakt sa dežurnim operaterom, dešava se da jedan broj operatera na SOS telefonima sasluša pozivača bez posebnog udubljivanja u situaciju nasilja u porodici o kojoj se radi i , ako nema potrebe za hitnom intervencijom nadležne policijske stanice , uputi ih na traženje pomoći u centar za socijalni rad. Dijete ili žena se , slijedeći uputu, jave u Centar za socijalni rad i vrlo često uspostave kontakt sa socijalnim radnikom koji, iz ovih ili onih razloga, ima izražen mehanizam profesionalnog sagorjevanja. Posledica ovakvog ličnog stanja socijalnog radnika je da on nema energetski potencijal kojim bi se investirao u problem kućnog nasilja osobe koja mu se obraća za pomoć. Znači, osoba koja traži pomoć se prvo obrati na jednu adresu koja je uputi na drugu adresu, na drugoj adresi joj se pomoć ne pruži i njena motivisanost da nastavi da rješava svoj problem naglo pada. Stvara se lanac „želim sebi pomoći“ , zatim “idem dalje jer želim sebi pomoći“ ali njegova zadnja karika je “gdje ću dalje? Ne vidim rješenje pa nemam više volje da sebi pomažem“.

Tako dolazimo do situacije da se blokira voljno- motivacijski mehanizam osobe u nevolji koja nema unutrašnjih mehanizama da obnovi svoj impuls ka traženju pomoći i zakoči sama sebe.
U ovom lomu motivacije osoba kojima je potrebna pomoć u rješavanju situacija nasilja u porodici SOS telefoni faktički osobi sa problemom ponude kolač, zatim joj kažu da će kolač naći na drugoj adresi, osoba kolač ne nađe ni na drugoj adresi i onda se osjeća kao da je dobila štapom po leđima samo zato što je poželjela kolač. SOS telefoni ne preuzimaju svoj dio odgovornosti za namamljivanje korisnika usluga , izmicanje umjesto pružanja efikasne pomoći i izazivanje loma motivacije kod korisnika usluga. Mislimo da ne smijemo zatvarati oči pred ovakvom stvarnošću, koja ponekad od nas zahtijeva da ponovo postavimo pitanje smisla postojanja SOS telefona i bazičnih postavki u radu.

Ovom lomu motivacije takođe doprinose i brojne uslovne sudske presude koje dodatno opterećuju motivisanost osoba da se bore za zaštitu od kućnog nasilja. Sin koji je cijelu zimu rashlađivao teško pokretnu majku na minus petnaest stepeni Celzijusa otvarajući noću širom vrata i prozore i koji je kod majke izazvao želju za samoubistvom da sebi prekrati muke je od sudije Biljane Ćuković iz Istočnog Sarajeva dobio samo uslovnu kaznu, nastavio je da maltretira majku a ona je još više potonula u beznađe.

Takođe smatramo da ovom lomu motivacije doprinosi i nedovoljno zaštićena privatnost žrtava nasilja u porodici jer su se njihove tragedije emitovale u raznim TV emisijama u kojima, čak i kad su snimane iza leđa, ili im je lice bilo pokriveno kockicama ili crnim krugom ili pravougaonikom, se prepoznavao glas žrtve , a u nekim slučajevima i naglasak, koji su bili sredstvo identifikacije pomoću kojih su TV gledaoci utvrdili njihov identitet. Nakon što nečija privatna priča o kućnom nasilju dođe u medije, javlja se niz reakcija od strane samog nasilnika, šire familije , komšija i poznanika, koji kod žrtve izazivaju kočenje svih daljih aktivnosti koje je namjeravala poduzeti. Privatnost žrtava bi se trebala zaštiti nekim etičkim kodeksom jer je za krivično djelo iznošenja porodičnih prilika u javnost potrebno iznijeti i ime i prezime žrtve, što SOS telefoni ipak ne rade, ali upotrebljavanjem žrtava koje im se prijave u svrhu televizijske promocije sopstvenog SOS telefona postižu isti efekat kao i da su i ime žrtve iznijeli u javnost.
Bilo bi uputno zaštiti privatnost žrtava nasilja u porodici nekim etičkim kodeksom SOS telefona.

d) doživljaj situacije
Mediji kao pošiljaoci poruka su kod većeg broja djece i žena izgradile spoznajnu predodžbu
“ biti zaštićen“, kao i potrebu da aktivno traže sopstvenu zaštitu. Međutim, kod jednog broja žrtava nasilja u porodici javlja se preuveličana percepcija težine svog problema koju obično prati i preuveličani emocionalni doživljaj situacije. Žrtva nasilja u porodici po pravilu nije u stanju da sama kontroliše samo- percepciju i sopstveni doživljaj situacije što dovodi do toga da unošenje njenih ličnih komponenata podstiče rast tenzija u porodičnoj komunikaciji.
Ovakva žrtva nasilja u porodici postepeno snižava sopstveni prag frustracijske tolerancije, dakle snižava sposobnost trpljenja svog problema, pa je dovoljan i mali stimulans iz okolnog okruženja da ona pogrešno reaguje, a onda u svoje pogrešne reakcije po pravilu uvlači i svoju maloljetnu djecu. Prečeste medijske poruke o smještaju u “Sigurnu kuću “ kod žena koje zbog evog emocionalnog doživljaja situacije nisu u stanju da se na adekvatan način nose sa problemom kućnog nasilja, stvaraju sliku da im je „Sigurna kuća“ jedino rješenje , pa napuštaju svoj stan ili kuću čak i kada za to nema opravdavajućeg povoda. Ovakvim ponašanjem žena, koje sa sobom vode i svoju maloljetnu djecu, stvara privid povećanog priliva potreba porodica za korištenjem kapaciteta “Sigurnih kuća“ koji nije odraz stvarnog stanja u jednoj društvenoj zajednici.
Ovo izlaganje možemo zaključiti da je potrebno još puno raditi na izgradnji svijesti žena o potrebi zaštite od nasilja u porodici jer žene kao majke na sebe preuzimaju odgovornost za odluke o zaštiti svoje djece od nasilnika. Za neke pogrešne odluke žena u ime djece čini se da je odgovornije društvo nego one same.

25. 06. 2000, “Jutarnje novine“
Tri razloga za psihoterapeuta
Zašto se zlostavljano dijete treba odmah uputiti terapeutu? Svako ostavljanje traume neobrađenom se višestruko odražava na njegovu psihičku ravnotežu i kasnije psihoseksualno sazrijevanje
U našoj zemlji se tek odnedavno počelootvoreno govoriti o seksualnom zlostavljanju djece. Prvi prijavljeni slučajevi su izazvali vrlo različite reakcije u javnosti, od šoka da se takve stvari uopšte dešavaju u našoj sredini, zabrinutosti kako seboriti protiv porodičnog nasilja , do nevjerice da je seksualno zlostavljanje uopšte moguće u našoj sredini. Ovaj problem ne treba niti preuveličavati niti umanjivati. Takođe je posebno važno ne bježati od njega, jer se kroz duži vremenski period on može samo nagomilati. Zato je, bez obzira na to kakav je sve reakcije otkrivanja slučajeva seksualnog zlostavljanja izazvalo, potrebno da u javnosti poraste svijest da napadače policija treba da otkriva, a sud da kažnjava. Od nas samih velikim dijelom zavisi hoćemo li naše saznanje o tome da npr. u našem susjedstvu postoji neko ko živi sam i pomalo se “čudno“ ponaša prema djeci koja mu ulaze u stan, prenijeti dežurnom na S.O.S. telefonu ili ćemo zatvoriti oči i ubijediti samog sebe da nas se problem ne tiče i da je bolje da se ne miješamo.

Ozbiljnost problema
Najprirodniji pokretač našeg aktivnijeg odnosa prema nasilju je uviđanje kakve posljedice po psihičku ravnotežu djeteta uzrokuje svaka trauma izazvana seksualnim zlostavljanjem. Iz tog razloga smo uvjereni da o slučajevima koji se dešavaju treba upoznati javnost. Jedini zahtjev kog o tome treba strogo da se pridržavamo je poštovanje službene tajne po kom niti jedan podatak kojim bi se mogao otkriti identitet djeteta, ne smije biti otkriven.
Svakom djetetu koje preživi seksualno zlostavljanje, rane koje ostaju može dobro da zacijeli samo psihoterapeut. Slučaj na kom ćemo pokušati pokazati ozbiljnost ovog problema je napad na jednog dvanaestogodišnjeg dječaka koji se desio prije izvjesnog vremena u jednom od većih gradova naše zemlje. Dječaka je napala grupa od četiri šesnaestogodišnja momka. Napad nije prijavljen policiji jer je dječak u tom gradu bio kod bake u gostima odakle je sutradan ujutro otputovao u inostranstvo. Policijskim rječnikom rečeno, nije bilo moguće da se od djeteta uzme izjava i pokrene postupak.

Cijepanje slike
Prvi razlog ZA psihoterapeuta je što se slika seksualnog zlostavljanja i emocionalni doživljaj koji ga prati cijepaju i u odvojenim komadićima pohranjuju u podsvijest. Iz tog razloga dijete u prvom pokušaju nije u stanju da opiše tok napada i osjećanja koja su mu se u tom trenutku javila.
U prvom pokušaju da ispriča šta mu se desilo, dječak kaže: Njih četvorica su me uhvatila i ja sam nakon toga pošao kući i lupao glavom o zid.
Sljedećeg dana, u drugom pokušaju dječak kaže:“Ja sam stajao pred školom ispod koša. Njihov vođa je rekao “Hajde da ga skinemo“ i uhvatili su me. Izmigoljio sam se i pobjegao. Plakao sam dok sam bježao preko poljane.
U trećem pokušaju da opiše nemili događaj, dječak priča: Kad su me ščepali, izmigoljio sam se i počeo sam da bježim. Plakao sam dok sam trčao. Uhvatili su me, jedan za jednu ruku, drugi za drugu, jedan za lijevu nogu, drugi za desnu i tako razapetog su me nosili do igrališta. Vrištao sam dok su me nosili i mahao glavom.
Tek nakon nekoliko dana, u četvrtom pokušaju da ispriča čitav tok događaja, dječak se prisjeća i najvažnijih detalja. Kad su me donijeli na igralište, skinuli su mi šorc i gaćice i svi su me gledali u ono dole i valjali se od smijeha. Na igralištu je bilo oko dvadesetoro djece i bilo me užasno stid što sam go pred svima njima.
Psihoterapeut trebam dakle, da sve ove komadiće priče sastavi u jednu logučku cjelinu, da “sašije“ priču u dječijoj glavi i da zatim sva osjećanja koja su pratila ovaj napad takođe izvuče na površinu. Ako se to ne uradi, ovakva trauma, pohranjena u komadićima, kasnije bez vidljive veze uzrok- posljedica utiče na ponašanje ovog dječaka kad odraste.
Poremećaj tjelesne šeme
Drugi razlog ZA psihoterapeuta je što seksualno zlostavljnje poremeti tjelesnu šemu djeteta. Z aone kojima nisu bliski stručni pojmovi, tjelesna šema je način na koji dijete vidi svoje tijelo. Ako je doživjelo šok, djetetova slika o svom tijelu se cijepa i nije više cijela, zbog čega dijete može da nacrta ili opiše samo neke dijelove svog tijela. S obzirom na to da je slika o svom “ja“ sastavljena od sebe porodično, profesionalno, ekonomski, socijalno, zdarvstveno,itd., izostanak jedne od slika koje čine cjelinu i koje su sastavni dio identiteta izaziva stanje psihičke neravnoteže. Napadnuti dečak je u prvom pokušaju da svoje tijelo opiše kao cjelinu spomenuo samo ruke izube, bez nogu, glave i ostalog : Ne sviđa mi se što na rukama mi se vide kosti, ne sviđa mi se to kada pijem vodu da me od plombi zub zaboli“
Nakon obrade dječak je počeo da “vidi“ svoje tijelo onakvo kakvo jeste sa svim detaljima koji se na njemu nalaze (kosa, zubi, frizura, nokti, uši...) i svoju ličnu higijenu , način oblačenja i kilažu ocijenio ponovo dopadljivim: Kosa-10, Zubi -10, Friz-10, Noge-8, Nokti-6, Kilaža- normalna, Odjevanje-10, Higijena-10, Uši-8
Prekid emocionalnog razvoja
Treći razlog ZA psihoterapeuta je što u emocionalnom razvoju djeteta nastaje prekid. Dijete koje u ovom periodu ima svoje simpatije, vrlo jasno pokazuje da nakon doživljene traume više ne razmišlja o djevojčicama. N apitanje koje su sve djevojčice bile njegove simpatije, dječak je napravio spisak onih koje su mu se dopadale u trećem, četvrtom, petom i šestom razredu. Svakoj od njih je dao neko drugo, izmišljeno ime, kako ih je on u testu nazvao a ne kako se one zaista zovu. Na pitanje zašto mu se sada, kad je sedmi razred, ni jedna ne dopada, samo je suho i kratko rekao “pa znaš, zbog onog“. Osnovni razlog zbog kog ovakva trauma ne smiej ostati neobrađena je što je ona proizvela “zaboravljanje“ ovog događaja u dječijim mislima. Dječak tog napada na sebe ne želi da se sjeća i u tome uspijeva. Međutim, u dubljim slojevima njegove svijesti ostaje ona iscijepana slika napada koji mu je nanio veliku bol. Ta preživljena bol koja u njemu ostane se nakon nekog vremena okreće protiv njega i dječak polako počinje da gradi samo- uništavajuće ponašanje u svom poslu, odnosu prema prijateljima i ljubavi. Kada odraste dovoljno da u njegovom životu možemo pratiti njegova ponašanja kojiam samom sebi nanosi štetu, nećemo odmah biti u stanju da utvrdimo uzročno- posljedični odnos između života u kom mu malo šta ide kako valja i seksualnog napada koji je preživio kao dijete jer je između te dvije tačke prošao jedan duži period vremena. Uticaj preživljenog nasilja na njegov kasniji život nije vidljiv, ali zbog toga, nažalost, nije i manje opasan. Naša odgovornost kao roditelja u cijeloj priči je što nismo na vrijeme reagovali i povjerili dijete stručnom licu da svojom intervencijom trasira budući dječiji razvoj u pozitivnom pravcu.
Naš odnos prema drugima
Postoji jedno opšte civilizacijsko pitanje: zašto se naša kultura više okreće nasilju nego ljubavi, pa druge više zlostavljamo nego što im pomažemo. Bez namjere da ulazimo u problem je li ljudska priroda u biti zla ili dobra i ima li smisla boriti se za dobro u okruženju u kom preovladava negativna energija, možda možemo da iskoristimo ovu priliku da sami sebi razjasnimo kakav je zapravo naš stvarni odnos prenma drigima. Imamo li potrebu da im nešto pružimo, da li nam je potpuno svejedno šta im se dešava, ili smo već postali emocionalno tupi prema svakoj neprilici u koju zapadnu. A odatle do nasilja na d drugima, korak nije previše dugačak.

Zbornik radova međunarodne konferencije “Djeca - žrtve rata i mira“, Komisija za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima u BiH, Sarajevo 2002
Nasilnik kao dječiji uzor
Da li se nasilje nalazi među dominantnim vrednosnim orijentacijama u našem društvu? Ne mora se odmah misliti samo na premlaćivanje i batinanje, kod nas postoji i vladajuća predstava da se samo pokazivanjem zuba i guranjem lakata može postići sve što se želi. Znamo da su vladajuće ideje u društvu uvijek ideje vladajuće klase, ali se može desiti da ove nasilničke vladaju kao samonametnute, jer društvo nema unutrašnjih potencijala da ih amotrizuje i stavi pod društvenu kontrolu. Atoritet u državi se uspostavlja kao oblik vanjske prisile koji nasilnika poziva na odgovornost i ako on zakaže u funkcionisanju, kaže se da nasilju ne možemo, a ne da nećemo da stanemo u kraj.
Ispitivanje vrednosnih orijentacija je sofisticiran dijagnostički instrument “kratkih spojeva“ unutrašnje strukture društva. Ovaj koji želimo da istaknemo je kratki spoj između autoriteta u državi i tzv. društvenog karaktera. Erih From društveni karakter definiše kao obrazac poželjnih osobina ličnosti određenih sa stanovišta datog društvenog sistema. On jeproizvod određenog sistema da bi bio u funkciji tog sistema. Elementi društvenog karaktera su oni elementi koji se u najvećoj mjeri mogu institucionalizovati i tipizirati, a to su društvene uloge, navike i karakter kao skup moralnih svojstava i nije nimalo slučajno da From društveni karakter objašnjava u knizi “Zdravo društvo“.
Kratki spoj između autoriteta i društvenog karaktera za svoju ozbiljnu i zabrinjavajuću posljedicu ima i kratki spoj između vladajuće društvenog karaktera i dječijih uzora za identifikaciju. Ovaj kratki spoj direktno ugrožava dječije duhovno sazrijevanje i može trajno da obilježi ili izgradi kod djece devijantne stavove o nasilju. Iz tog razloga ovaj problem zaslužuje da mu se posveti puno pažnje.
Prvo istraživačko pitanje u ovoj oblasti glasi: Koje su to proklamovane vrijednosti u našem društvu i da li su u praktičnom životu zaista prihvaćene? Što se tiče proklamovanih, jedino se eksponiraju političke i religijske vrijednosti , ali je njihov uticaj na dječiji razvoj nedovoljan, jer se djeci niti jednim mehanizmom socijalizacije ne nameće osmišljen sistem ideala, socijalnih, profesionalnih, porodičnih, moralnih vrijednosti i ličnih kvaliteta. Zato je važno uočiti gdje je mjesto nasilja u toj nedefinisanoj skali dječijih vrednosnih orijentacija i zašto im se jaka i pozitivna ličnost ne nudi kao uzor u životu? Odnosno, zašto im je niko ne nudi i kakve to posljedice ima?
Klajd Kalkhon definiše vrijednosti kao shvatanje o nečem poželjnom, što utiče na izbor prikladnih načina, sredstava i ciljeva akcije.
Kakav je osnovni smisao primjene ove definicije u našem društvu?
Opšti okvir u kom se dešava nasilje u našoj zemlji čini oko 75 % stanovništva koje živi na granici egzistencijalnog minimuma. Egzistencijalnu ugroženost prate apatija, depresija i osjećaj besperspektivnosti. Kriminal i maloljetnička delinkvencija, ovisnost o drogi i prostitucija su u porastu. Splet životnih okolnosti je takav da mnogi ljudi u biti nemaju drugi izbor.
Za većinu naših ljudi životne teškoće su veće od njihove sposobnosti da se sa njima uhvate u koštac i umjesto da se bore protiv života za bolji život oni se okreću slabijima od sebe i nad njima vrše nasilje. Oni svoj problem rješavaju nasiljem nad drugima.
Kako nema mehanizama da se nasilnici spriječe u maltretiranju svoje okoline, njihova psihološka matrica ostaje samo- nametnuti model muške figure s kojom se djeca identifikuju i koja im u nedostatku drugog modela, služi kao uzor. Dakle, govorimo o tome da su djeca dovedena u situaciju da nemaju drugi izbor, jer nesankcionisani nasilnik i njegov odgovor na pitanje “ko sam ja“ utiče na dječiju svijest o sebi.
Jedan od transparentnijih i učestalijih nasilnika u našem društvu, pogodan da se pokaže u čemu je zapravo dječiji problem, je alkoholičar, koji po statističkim podacima prijava na SOS telefon ( 221- 886) u 80% slučajeva izaziva nasilje u svojoj porodici.
Samopercepcija mu je iskrivljena. Alkoholičar sa razvojem bolesti propada profesionalno, socijalno, ekonomski, porodično i zdravstveno. On na poslu radi sve lošije, društvo ga izbjegava, on zapostavlja dječije potrebe na račun kupovine pića, u porodici se često dešavaju svađe i premlaćivanja, propadaju mu jetra i nervi. Međutim, alkoholičar ne želi da vidi svoje propadanje i počinje da gleda sebe kao kroz ogledalo koje sužava, pa debelu ženu prikazuje kao mršavu. Žena zna da je odraz u ogledalu falš, ali joj je ugodnije da gleda mršavicu u staklu nego da zapaža naslage sala po stomaku. Dakle, alkoholičar nasilnik bježeći od sebe bježi i od stvarnosti.
Samovrednovanje alkoholičara je neizgrađeno. Pitanje “kakav sam ja“, dobar ili loš, on sebi jednostavno ne postavlja. Kad se suoči s autoritetom drhti kao prut i manji je od makova zrna. Dešava se da na mobitel odgovori “Nije on ovdje, ali ću mu prenijeti poruku“, nemajući hrabrosti da priznada se javio na telefon. Takođe se dešava da na poziv da dođe na razgovor, jer mu je dijete pretučeno, odgovara da u njihovoj kući nema nasilja i da je dijete modrice samo napravilo da mu napakosti. Kod istražnog sudije onaj ko je ženi razbio vilicu, a kćerki nosnu kost, vrti olovku po rukama i ne smije sudiji ni u oči da pogleda. Njega je definitivno strah od autoriteta, a autoritet mu ne nameće vanjsku prisilu koja bi izgradila negove moralne kočnice.
Samoizražavanje alkoholičara nasilnika je potisnuto. Njegova aktivnost nije svrsishodna, jer nerazmišlja unaprijed o posljedicama svog ponašanja. Ovakvog nasilnika je teško suočiti sa samim sobom ali je još teže korigovati njegove defekte. Njegova nedefinisana, da ne kažemo bolesna psihološka matrica izaziva ozbiljne posljedice zato što nije samo njegova. Ona se prenosi s generacije na generaciju. Dijete gleda nasilnika i, iako to ne želi, kad odraste postane nasilnik.
Primjeri:
a)Slučaj oca koji je svoje dijete divljački tukao godinu dana, dovoljno jasno pokazuje ovaj problem. Djeca su primljena u službu “SOS“ telefona sa ljekarskim uvjerenjem o otocima, podlivima imasnicama po čitavom tijelu, dok je jednom od njih bila nagnječena vilica, a drugo imalo opekline ood kafe. Pred najmlađim djetetom, kojej e bilo pošteđeno batina, otac je negirao gubitak svoje samokontrole i teške tjelesne ozljede koje je nanio svojoj djeci i rekao :“Ja nisam nasilnik, tvoj brat i sestra su se ružno ponašali, ja ih samovaspitavam.“ Po povratku djece iz bolnice mali dječak je rekao: „Tata je dobar i tata ne tuče dobru djecu. Vi ste bili zločesti i tata je trebao vas da tuče.“
Iskrivljena smaopercepcija oca, zasnovana na iskrivljenom moralnom rasuđivanju oca, je prihvaćena od strane djeteta kao model reagovanja. Obzirom da je porodica praćena i dalje, utvrđeno je da za najmlađe dijete čitave naredne godine tata nije bio nasilnik.
b) Prilikom intervencije policije u kući hroničnog alkoholičara, on je sav bahat, počeo da galami na policajca: “Znaš li ti ko sam ja? Ja sam direktor! Kako si se usudio da mi dođeš u kuću? Znaš li ti da sam ja napravio tu fabriku? I poslije mi je dušmani upropastiše. Nisma ja ništa kriv što je fabrika stala. Ja sam radio koliko sam mogao.“ Policajac je prokomentarisao: “ Znam ja kako si ti radio. Danima si dolazio pijan i nije te bilo briga što se poslovi ne sklapaju. Ti si tu fabriku upropastio i sad mi glumiš direktora i još tučeš ženu i djecu“. Dječak, koji je skriven iza maminih leđa posmatrao upozorenje policajca da ne smije nikoga više tući, pitao je: “Kako on to smije reći mom tati, kad je moj tata važan direktor“?
Time je dijete pokazalo da je usvojilo očev osjećaj lične vrijednosti i sliku o njegovoj važnosti, iako ona ne odgovara realnosti.
c) Nakon što je otac, dugogodišnji alkoholičar, uhapšen i smješten u pritvor zbog nasilja u porodici, njegov osamnaestogodišnji sin se ispovjeda i kaže:“ Tata nikad ništa nije volio da radi. Nikada me nije učio ni da ja volim da radim. Bio je nezainteresovan za učenje pa školu nije završio. Nije se nikada bavio sportom, nije me nikad ni na utakmicu poveo. Nikad mu nije palo na pamet da uči jezik pa da ode u inostranstvo. Nije volio raditi sa drvetom kao njegov brat ili sa bojama kao njegova sestra. Po čitave dane je sjedio i buljio u televizor i pio. Valjda sam zato i ja takav, nezainteresovan i bezvoljan, jer tati nije bilo ni da on nešto napravi pa da mu bude drago što je napravio, da nešto postigne a kamoli ja, i da u radu uživa. Zato ni ja nisam ništa postigao, a sad mi je žao što nisam.“

Regionalna konferencija Pržno, 22-24. 09. 2009

Negativan uticaj medija na jačanje svijesti o nasilju u porodici

Prvi SOS telefon u BiH je otvoren 1998 godine i za njim je otvoreno još nekoliko SOS telefona. Pokretanjem svojih aktivnosti, SOS telefoni su zatekli stanje u kom je nasilje u porodici bilo tabu tema o kojoj se uopšte nije govorilo .Za ovih jedanaest godina ciljevi SOS telefona bili su definisanje nasilja u porodici kao društvenog problema i korekcija vladajućih tradicionalnih stavova o nasilju u porodici. Prvih godina se pokazao značajan pomak kod žena koje su , poredeći slučajeve nasilja u porodici koje su nalazile u medijima sa stanjem u svojoj kući, prepoznavale sebe kao žrtvu kućnog nasilja. Zahvaljujući prikazanim slučajevima žena koje su odustajale od prijavljivanja preživljenog nasilja i prijavljivanja svog supruga kao nasilnika, stvorila se pozitivna društvena klima koja je podsticala žene da ojačaju svoju motivaciju da sopstveni slučaj prijave i procesuiraju.
a) lažne prijave
Međutim, prečesto objavljivanje priča o nasilju u porodici u medijima , odnosno prevelik publicitet koji se davao pričama iza zatvorenih vrata, je je bio kontraproduktivan i stvorio je manipulaciju mehanizmom koji su nevladine organizacije uspostavile radi zaštite djece i žena od nasilja u porodici. Od prije neku godinu u ovoj oblasti imamo statistički vrlo povećan broj lažnih prijava.
Motivi lažnih prijava su najčešće ostvarivanje sekundarne dobiti i osveta. U lažnim prijavama prednjače žene koje u toku brakorazvodne parnice žele za sebe da osiguraju dobijanje sudske odluke o povjeri maloljetne djece nakon razvoda braka, stan u kom porodica živi i lakšu podjelu bračne stečevine kao i žene koje žele da se osvete svojim muževima za vanbračne ljubavne veze. Takve žene dolaskom u organizacije SOS telefon prijavljuju da njihovi muževi seksualno zlostavljaju njihovu maloljetnu zajedničku djecu. Zato je u obradi prijava za seksualno nasilje nad djecom vrlo bitno ustanoviti tačno bračno stanje supružnika, da li se u momentu prijavljivanja u njihovoj porodici vodi brakorazvodna parnica, da li je podijeljena bračna imovina i da li je odnos bračnih drugova u krizi zbog mogućeg bračnog trougla. Vršeći lažnu prijavu za seksualno zlostavljanje djece , supruge prijavljivači ne osjećaju nimalo griže savjesti ili stida već sa puno negativnih emocija pokušavaju svog supruga dovesti u pravno neugodnu situaciju. Ovakve supruge takođe uopšte nemaju svijest o tome da vrše zloupotrebu svoje maloljetne djece.
Smatramo da je u “ increasing awareness“ aktivnostima došlo do raskoraka između namjeravanog i postignutog efekta medijskih poruka o nasilju u porodici među stanovništvom u našoj zemlji. Iz tog razloga smatramo da je dokument CEDAW, koji nevladinim organizacijama služi kao osnov i opravdanje za poduzimanje aktivnosti na širenju svijesti o nasilju u porodici u našoj zemlji prevaziđen zbog dinamike kojom je proces osvještavanja žrtava nasilja u porodici vođen i da ga treba zamijeniti nekim drugim pristupom koji je primjereniji nastalim okolnostima.
b) stimulisanje surovosti
Druga značajna negativna posledica u oblasti nasilja u porodici je porast surovosti u načinu izvršenja nasilja u poređenju sa ranijim periodom. Prečesto prisustvo priča o kućnom nasilju u
medijima za sobom povlači i opis načina na koji je nasilje izvršeno. Opisivanje iživljavanja nasilnika nad žrtvom je doprinijelo izgradnji jednog novog , maštovitijeg, modela nasilničkog ponašanja i definitivno postao uzor drugim nasilnicima koji su nastojali da ga oponašaju. Nasilnik je natjerao svoju suprugu da popije domestos koji joj je spržio jednjak i ždrijelo, uhvatio ju je za gležnjeve, prebacio preko balkon na četvrtom spratu, i pustio da visi sa glavom prema dole, pritisnuo užarenu peglu na njeno lice i izazvao tešku opekotinu, zavukao sječivo noža u spolni organ i prijetio smrću, polio dijete benzinom i zapalio, gasio opuške od cigarete na ženinom licu itd., samo su neki primjeri načina na koji je izvršavano nasilje u porodici.
Učestalo pojavljivanje medijskih izvještaja o izvršenom nasilju i opisa načina na koji je izvršeno, kod osoba sklonih agresivnosti je stvaralo izgradnju kognitivnog koncepta “ja nasilnik“ , jedne nove društvene uloge o kojoj se ranije nije govorilo niti se ona javno plasirala kao model za identifikaciju. Spoznajna predodžba “ ja nasilnik“ je osobama sa nedovoljno strukturisanim identitetom pomogla da se svrstaju u jednu društvenu grupu koja ranije nije postojala i da razviju osjećaj pripadanja toj društvenoj grupi. Učestalo pojavljivanje slika o nasilju je nasilnicima takođe pružilo inspiraciju da posegnu silom prema svojim najbližima i bogatilo detaljima njihovu ideju o tome na koji način će najviše povrijediti onoga koga su namjeravali povrijediti.
Ono što je najbitnije u prikazivanja nasilnika u medijima je nedostatak moralne osude okoline za nasilje koje je izvršio nad nejakom djecom i svojom suprugom. Vijesti o nasilju ne prate i emocije prezira tako da nasilnik sam sebe vidi kao ličnost u fokusu pažnje javnosti a ne kao osobu prema kojoj su usmjerene javne negativne emocije i koja objektivno zaslužuje javni prezir. Ovakva samo- percepcija nasilnika , odnosno ovakav mehanizam sagledavanja samog sebe nije imao dovoljnu kritičnu masu da kod nasilnika pokrene , razvije i ojača kočnicu da prvo razmisli a onda odustane od namjeravanog nasilja nad svojim ukućanima. Zato kao ukupni proizvod aktivnosti na osvještavanju stanovništva možemo reći da su medijske poruke o nasilju djelovale kao “okidač“ jednom broju nasilnika i otkočile njihovu agresivnost.
c) lom motivacije
U medijima postoji veliko popularisanje brojeva SOS telefona i pozivanje djece i žena da se jave na date brojeve i zatraže pomoć. Pri tom je koeficijent efikasnoti rješavanja problema pozivača izuzetno nizak jer SOS telefoni nemaju ovlaštenja kakva imaju organi starateljstva ili istražni organi da čine određene zakonom predviđene zahvate u porodični sistem. Kad se dijete ili žena javi na SOS telefon, uspostavi kontakt sa dežurnim operaterom, dešava se da jedan broj operatera na SOS telefonima sasluša pozivača bez posebnog udubljivanja u situaciju nasilja u porodici o kojoj se radi i , ako nema potrebe za hitnom intervencijom nadležne policijske stanice , uputi ih na traženje pomoći u centar za socijalni rad. Dijete ili žena se , slijedeći uputu, jave u Centar za socijalni rad i vrlo često uspostave kontakt sa socijalnim radnikom koji, iz ovih ili onih razloga, ima izražen mehanizam profesionalnog sagorjevanja. Posledica ovakvog ličnog stanja socijalnog radnika je da on nema energetski potencijal kojim bi se investirao u problem kućnog nasilja osobe koja mu se obraća za pomoć. Znači, osoba koja traži pomoć se prvo obrati na jednu adresu koja je uputi na drugu adresu, na drugoj adresi joj se pomoć ne pruži i njena motivisanost da nastavi da rješava svoj problem naglo pada. Stvara se lanac „želim sebi pomoći“ , zatim “idem dalje jer želim sebi pomoći“ ali njegova zadnja karika je “gdje ću dalje? Ne vidim rješenje pa nemam više volje da sebi pomažem“.
Tako dolazimo do situacije da se blokira voljno- motivacijski mehanizam osobe u nevolji koja nema unutrašnjih mehanizama da obnovi svoj impuls ka traženju pomoći i zakoči sama sebe.
U ovom lomu motivacije osoba kojima je potrebna pomoć u rješavanju situacija nasilja u porodici SOS telefoni faktički osobi sa problemom ponude kolač, zatim joj kažu da će kolač naći na drugoj adresi, osoba kolač ne nađe ni na drugoj adresi i onda se osjeća kao da je dobila štapom po leđima samo zato što je poželjela kolač. SOS telefoni ne preuzimaju svoj dio odgovornosti za namamljivanje korisnika usluga , izmicanje umjesto pružanja efikasne pomoći i izazivanje loma motivacije kod korisnika usluga. Mislimo da ne smijemo zatvarati oči pred ovakvom stvarnošću, koja ponekad od nas zahtijeva da ponovo postavimo pitanje smisla postojanja SOS telefona i bazičnih postavki u radu.
Ovom lomu motivacije takođe doprinose i brojne uslovne sudske presude koje dodatno opterećuju motivisanost osoba da se bore za zaštitu od kućnog nasilja. Sin koji je cijelu zimu rashlađivao teško pokretnu majku na minus petnaest stepeni Celzijusa otvarajući noću širom vrata i prozore i koji je kod majke izazvao želju za samoubistvom da sebi prekrati muke je od sudije Biljane Ćuković iz Istočnog Sarajeva dobio samo uslovnu kaznu, nastavio je da maltretira majku a ona je još više potonula u beznađe.
Takođe smatramo da ovom lomu motivacije doprinosi i nedovoljno zaštićena privatnost žrtava nasilja u porodici jer su se njihove tragedije emitovale u raznim TV emisijama u kojima, čak i kad su snimane iza leđa, ili im je lice bilo pokriveno kockicama ili crnim krugom ili pravougaonikom, se prepoznavao glas žrtve , a u nekim slučajevima i naglasak, koji su bili sredstvo identifikacije pomoću kojih su TV gledaoci utvrdili njihov identitet. Nakon što nečija privatna priča o kućnom nasilju dođe u medije, javlja se niz reakcija od strane samog nasilnika, šire familije , komšija i poznanika, koji kod žrtve izazivaju kočenje svih daljih aktivnosti koje je namjeravala poduzeti. Privatnost žrtava bi se trebala zaštiti nekim etičkim kodeksom jer je za krivično djelo iznošenja porodičnih prilika u javnost potrebno iznijeti i ime i prezime žrtve, što SOS telefoni ipak ne rade, ali upotrebljavanjem žrtava koje im se prijave u svrhu televizijske promocije sopstvenog SOS telefona postižu isti efekat kao i da su i ime žrtve iznijeli u javnost.
Bilo bi uputno zaštiti privatnost žrtava nasilja u porodici nekim etičkim kodeksom SOS telefona.
d) doživljaj situacije
Mediji kao pošiljaoci poruka su kod većeg broja djece i žena izgradile spoznajnu predodžbu
“ biti zaštićen“, kao i potrebu da aktivno traže sopstvenu zaštitu. Međutim, kod jednog broja žrtava nasilja u porodici javlja se preuveličana percepcija težine svog problema koju obično prati i preuveličani emocionalni doživljaj situacije. Žrtva nasilja u porodici po pravilu nije u stanju da sama kontroliše samo- percepciju i sopstveni doživljaj situacije što dovodi do toga da unošenje njenih ličnih komponenata podstiče rast tenzija u porodičnoj komunikaciji.
Ovakva žrtva nasilja u porodici postepeno snižava sopstveni prag frustracijske tolerancije, dakle snižava sposobnost trpljenja svog problema, pa je dovoljan i mali stimulans iz okolnog okruženja da ona pogrešno reaguje, a onda u svoje pogrešne reakcije po pravilu uvlači i svoju maloljetnu djecu. Prečeste medijske poruke o smještaju u “Sigurnu kuću “ kod žena koje zbog evog emocionalnog doživljaja situacije nisu u stanju da se na adekvatan način nose sa problemom kućnog nasilja, stvaraju sliku da im je „Sigurna kuća“ jedino rješenje , pa napuštaju svoj stan ili kuću čak i kada za to nema opravdavajućeg povoda. Ovakvim ponašanjem žena, koje sa sobom vode i svoju maloljetnu djecu, stvara privid povećanog priliva potreba porodica za korištenjem kapaciteta “Sigurnih kuća“ koji nije odraz stvarnog stanja u jednoj društvenoj zajednici.
Ovo izlaganje možemo zaključiti da je potrebno još puno raditi na izgradnji svijesti žena o potrebi zaštite od nasilja u porodici jer žene kao majke na sebe preuzimaju odgovornost za odluke o zaštiti svoje djece od nasilnika. Za neke pogrešne odluke žena u ime djece čini se da je odgovornije društvo nego one same.

03. 12. 2004, “Jutranje novine“,
Nakon tri godine ponovo istraga protiv Hajrudina HalIlovića
Nakon zatvora u Austriji, slijedi izručenje BiH
Halilović, koga je nepriznata kćerka prijavil za seksualno zlostavljanje, uhapsila je austrijska policija zbog posjedovanja lažnog pasoša i falsifikovanih novčanica
Nepriznata kćerka E.T. je 2001 godine prijavila oca Hajrudina Halilovića za seksualno zlostavljanje. E.T. je najčešće držana zaključana u stanu i bilo joj je zabranjeno da pohađa prvi razred srednje škole i da ima drugarice. Nije imala zdravstveno osiguranje, bila je neuhranjena i sa vrlo zapuštenim zubima. Kada je njen otac zaboravio da zaključa ulazna vrata, E.T. je pobjegla iz stana i prijavila ga policiji.
Uništen dokaz
E.T. je sa nalogom tužioca odvedena na ginekološki pregled u bolnicu Koševo u pratnji policije. E.T. je tvrdil a da je “otac pokrivao tragove svog zlostavljanja i da je pazio da u njoj ne ostavi tragove sperme“. Zato je jedini dokaz njegovog mogućeg kriminalnog čina bio njen donji veš koji je skinula prije pregleda. E.T. je svoje gaćice i potkošulju stavila u vrećicu i dala službenom pratiocu V.N., pripadniku MUP-a KS, koji joj je vrećicu vratio riječima: “Neka bude kod tebe“.
Tek mjesec i po dana kasnije , prilikom istrage, ustanovilo se da istražni sudija nikada nije bio obaviješten o njenom vešu i da zbog toga nije niti dao nalog da se vještači na biološke ostatke seksualnog čina. Kako se tragovi sperme na tijelu ili tkanini mogu zadržati samo 48 sati, postupkom V.N. je uništen jedini materijalni dokaz krivice Hajrudina Halilovića koji bi sud prihvatio.
Bijeg iz zemlje
V.N., pripadnik MUP-a KS, pozvao je oca u policijsku upravu na saslušanje, ali ga je upozorio za kakvo je krivično djelo prijavljen. Umjesto da ode u policiju, Halilović je istu noć napustio Bosnu i Hercegovinu, ostavljajući svoj restoran, stan i auto. Tadašnji Općinskisud u Sarajevu je saslušao ostale svjedoke . Istragu je 2001 godine svo vrijeme pratila gđa Matilda Stroosnijder, oficir za ljudska prava iz misije IPTF-a u Sarajevu. Po završetku istrage, sud je zatražio da se za njim raspiše međunarodna potjernica. Halilovićeva majka je izjavila da je njen sin pobjegao “jer ga je bilo strah da mu ne bi vjerovali.“ Ovo pretpostavljeno nepovjerenje je objasnila time što je dva puta bio osuđivan zatvorskom kaznom, jednom za ubistvo a drugi put za ranjavanje drugih lica vatrenim oružjem.
Halilović je skoro tri godine bio u bijegu. Prvo se krio na Kosovu, a zatim je otišao u Zapadnu Evropu. Kako tri godine nije bio uhvaćen, sud je prijavu protiv njega stavio ad acta. Halilović je na kraju otišao u Austriju, gdje ga je policija uhapsila zbog posjedovanja lažnog pasoša i falsifikovanih novčanica. Po austrijskom zakonu je odmah stavljen u pritvor, a zatim mu je nakon suđenja za povredu Zakona o boravku stranaca u Austriji i tzv. upada u monetarni sistem zemlje izrečena zatvorska kazna.
Halilović se i sada nalazi u zatvoru, na izdržavanju pomenute kazne. Bosna i Hercegovina je zatražila njegovo izručenje i Halilović će biti izručen našoj zemlji nakon izlaska iz zatvora.
Prisustvo dženazi
O ponašanju V.N. iz MUP-a KS je 2000 godine obaviješten i gospodin Tom Klark iz Odjela za unutrašnju kontrolu Evropske policije, ali nije poduzeo ništa. U to vrijeme gđa Matilda Stroosnijeder je prešla na dužnost kontolora rada krim policije MUP-a kS ispred Evropske policije EUPM.
Zanimljivo je i to da jedan član SDA tvrdi da je Halilović u vrijeme dok je za njim bila raspisana potjernica bar dva puta ilegalno boravio u Bosni i Hercegovini i da je čak prisustvovao jednoj dženazi u Brezi kog je ispratio veliki broj ljudi. Nepoznato je na koji način je Halilović uspio da prelazi granicu naše zemlje.

Prikaz iz sudskog spisa Identifikacija izvora stresa metodom analize sadržaja

Identifikacija izvora stresa ( u daljem tekstu stresora) kod Enise počinje analizom njene piramide potreba. Enisa je kao najbitniju potrebu navela “odmor”, i na naš upit prokomentarisala je sa “odmor od svega, da ove misli sklonim, da nisu ove crne misli, da se ništa loše više neće desiti”. Zatim slijede potreba za dobrim snom, ljubav osoba koje me okružuju, da se zatvorim u zamračenu prostoriju i da razmislim, zatim sigurnost i dobar smijeh. Dakle, od deset moguć potreba, šest se odnose na oslobađanje od stresa.
Enisina piramida potreba pokazuje reakciju organizma na jak stres:
Da vidim mamu
Odmor uz miziku
Malo čitanja
Malo čitanja
Dobar smijeh
Sigurnost
Da se zatvorim u mračnu prostoriju I da razmišljam
Ljubav osoba koje me okružuju
Dobar san
Identifikacija osoba uzročnika stresa se zasniva na analizi vizije budućnosti bez uzročnika stresa. U njenom tekstu jedina osoba čije je udaljavanje vidljivo je muška figura. Ona bi voljela “živjeti sama, bez muža” i ova muška figura se može prihvatiti kao uzročnik stresa.
Pitanje koje se postavlja je koliko je ambivalentnost odnosa “Enisa i otac- partner” ostavila traga na psihičku ravnotežu Enise T. ?
Jedan od upotrebljivih instrumenata snimanja psihičkih posledica žrtve nasilja bi se mogao konstruisati analizom samo- percepcije žrtve neposredno nakon izvršenog nasilja. Kognitivna šema samo- posmatranja Erika Eriksona je upotrebljiva jer se “Self” , tj. “Ja” sastoji od šest slika nižeg reda koji čine jednu smisaonu cjelinu čiji sadržaj po našem mišljenju treba podvrgnuti ispitivanju.
U dijelu razmišljanja o sebi koji se odnosi na sliku “Ko sam ja”, odnosno kako vidim samu sebe, imamo nekoliko vidljivih posledica na Enisin identitet i preko njega na njenu psihičku ravnotežu.
Sadržaj opisa “Ko sam ja” u šest slika kod Enise je sljedeći:
1)ja socijalno:
Enisa navodi:”U osnovnoj školi imala sam 3 prijateljice ali nijedna nije bila iskrena. Raja u školi me je voljela (većina). Bilo mi je dobro družiti se s njima.
Kad sam došla kod oca nisam upoznala ni prijatelja ni prijateljicu jer nisam imala priliku za to. Otac nije dozvoljavao da kontaktiram s ljudima jedino s njegovim poznanicima i u njegovom prisustvu jer sam bila zaključana u kući.”
Ova socijalna izolacija je možda još najmanje stradala jer Enisa sama navodi “Posle svega ovog možda ću biti ona stara”.
2) ja profesionalno:
Enisa piše: “Osjećam se loše, bezvrijedno, jer nisam nastavila školovanje. Školu nisam nastavila jer moj otac nije dozvoljav’o. Kad sam ga pitala “kad ćeš me upisati u školu”, on je rekao “Kakva ti i tvoja škola”.
Ovdje se vidi negativan uticaj na Enisin motiv samo- postignuća.
3) ja ekonomski:
Kolika je zapravo šteta nanešena Enisinom motivu samo- postignuća od vidi se iz njene slike o sebi ekonomski, u kojoj je vidljivo njeno oslanjanje na samu sebe a koje je blokiranjem sticanja profesionalnih kvalifikacija sistematski bilo potkopavano: “Moja prva želja jest da imam svoj stan i svoj posao koji ću da volim. Novac nije sve u životu a bez njega se ne može. Voljela bi’ samo taj novac koji zaradim.”
4) ja moralno:
Enisa svoj moralni identitet opisuje kratkim ali preciznim kvalifikacijama koje pokazuju koherentnu moralnu strukturu ličnosti koja ima očuvan sistem odbacivanja negativne slike o sebi. Ona piše: “Ja kao osoba sam miroljubiva, povučena, dobra, jednostavna, poštena.” Opisujući oca, Enisa piše: “ Svakog dana je dolazio neraspoložen i ako nešto nije u redu. Npr. vidi malo prašine odmah počne ništa ne radiš, samo širiš noge mala kurvo. Imo te je svako ko je htio.” Tada osjećam tugu, neku jaku bol u grudima, ne mogu da dođem sebi i ne mogu prestati da plačem. Sjedila sam sama u sobi, plakala i molila boga da mi pomogne. To mi je teško padalo jer to nije bilo lako.
5) ja porodično:
U svojoj viziji budućnosti Enisa je vrlo precizna: “Moju budućnost sam razmišljala ovako: da budem slobodna, samo svoja, i da mi niko ne smeta, voljela bih svoj život proživjeti sama, bez muža, bez djece i bez ikoga, samo ja. Možda mišljenje promijenim kad budem starija i zrelija.” Zatim dodaje : “Moj život sa ocem nije bio život već pakao za dušu, tijelo i srce.”
Možemo reći da je jedna od najtežih direktnih psihičkih posledica Enisino cijepanje vizije porodičnog života.
Druga najteža posledica po Enisinu psihičku ravnotežu je oštećenje modela muške figure koji je sastavni dio psiho- seksualnog identiteta. Osim opisa koji je Enisa dala, ovaj delikatni segment ličnosti bi se trebao dopuniti zapažanjima iz direktnog kontakta Enise sa osobljem SOS telefona.
Prije svega, treba poći od podloge za njenu prethodnu emocionalnu ambivalentnost i osjećaj nepripadanja koji je nastao u kontaktu s majkom. Ona kaže:” Moj život s mamom bio je malo komplikovan. Ona nekad je znala razumjeti a nekad je bila gruba i hladna, ali uvijek mi je pomogla da riješim problem. Ona je imala dvoje djece da drugim čovjekom, ne s mojim ocem. Njih četvoro bili su porodica a ja nisam spadala u tu malu porodicu.
6) ja seksualno :
Za ovakvu emocionalnu strukturu je logično postaviti pitanje kakav emocionalni odnos je Enisa mogla uspostaviti sa svojim ocem- seksualnim partnerom?
Npr. prilikom davanja prve izjave u policijskoj upravi Enisa je upotrijebila izraz “dok je imao odnos sa mnom” a ne “silovao me”. Kako između psihičkih procesa i njihovih verbalnih formi postaji visoka korelacija, smisao ove rečenice i jeste izostanak fizičke prisile.
Zatim, na pitanje ko joj je kupovao seksi donji veš, korsete i grudnjake, odgovorila je da ih je kupovao otac, a na komentar da je taj veš vrlo skup, odgovorila je “Pa i moja koža je skupa”.
Međutim, na komentar dežurnog sa SOS telefona da joj kasni menzis jer je pod stresom, Enisa je sva šokirana pitala “Zar menzis i od toga može da kasni? A ja sam svaki mjesec umirala od straha da ne ostanem trudna.”
A zatim je nastavila da ponavlja “A kako je on to meni smio da uradi?”
Nakon što smo je upisali u školu, prvi radni dan se vratila sva sretna što pohađa nastavu i u jednom momentu sva zabrinuta pitala “Teta Jagoda, jesam li ja normalna ako mi se danas svidio jedan dečko u školi?”
Kada smo je pitali kakvog bi muža ili momka voljela da ima, odnos otac- partner joj je pocijepao ovu projekciju i Enisa je napisala: “ Ne znam da odgovorim na pitanje kakve osobine treba da ima.”
7) ja zdravstveno:
U ovom dijelu viđenja sebe, Enisa pokazuje psiho- somatske pokazatelje situacije nasilja u kojoj je bila. Ona piše: “Kad je dolazio kući čula sam njegov kašalj, obuzme me drhtanje, mučnina u želucu, ne mogu da se koncentrišem, nestaje mi zraka. Ulazi u stan, leže na dvosjed u dnevnom boravnku, onda zove “ Enisa!” Ustanem i pitam šta je, a on mi govori da je raspoložen za seks i da legnem kod njega. Kad se napali kaže da odem u njegovu sobu da se skinem i da ga čekam. Dok je na meni osjećam neku bol ne jaku, razmišljam o nečemu drugom dok ne završim . Obuzme me strah misleći da ne ostanem trudna. Nikad sa njim nisam dostigla vrhunac. Nekad sam povraćala kad mi svrši na stomak i kada svrši uvijek je govorio “Uhhhhhh, majko moja”.
Ovaj segment selfa je najdirektnije ugrožen nasiljem i zahtijeva da mu se posveti posebna pažnja. Naime. Enisa je prvih šest dana nakon odlaska iz očeve kuće spavala po četrnaest sati dnevno i sa očiglednim nedostatkom energije. Dr. Aida H., neuropsihijatar je prilikom prvog pregleda Enise ustanovila da je pod šokom, da ima intruzije, flash- backove i noćne more, a da nije imala dovoljno mogućnosti da dijagnostifikuje PTSD (Post traumatski stresni sindrom) ali da misli da se on razvija. Socijalna radnica ju je zatekla u WC- u kako plače, pri čemu su joj se tresle ruke”.

26. 09. 1998 “Jutarnje novine“

Kako pomoći djeci iz rasturenih brakova
Život “ako tata ode“

Posljedice lošeg braka se najviše odražavaju na djeci. Ideja da ne moramo biti dobri supružnici, ali moramo roditelji je, u najkraćem, osnovna vodilja seminara “Razvod braka i povjera djece“, koji prema najsavremenijim svjetskim metodama priprema kvalifikovan kadar koji treba da umanji traume najmlađih

Zamislite da slučajno prilazite pored sale sa dvoja staklena vrata. Kroz lijeva vidite petnaest lica s izrazom napregnute pažnje. Kroz desna vidite isto, drugih petnaest lica koja upijaju nečije riječi. Biste li vi mogli proći pored trideset ovako pažljivih slušalaca a da se baerm ne zapitate šta slušaju i ko to tamo priča?
Onda se, iz radoznalosti, približite vratima i čujete: “Tako u svojoj knjizi “Psihodinamika porodičnog života“ navodi Natan Ekerman“ “. Aha, ovdje se govori nešto o porodici i ne može biti da ne valja. Ekerman je alfa i omega u oblasti porodične psihoterapije.
Ko li to u sali zna za Ekermana? Ko li su ovi pažljivi slušaoci?
Biste li vi mogli ostati pred vratima a da ne virnete unutra?
Dijalog s Ninom
U sredini sale jedna starija žena s profesorskim naočarima i kosom boje mahagonija objašnjava prisutnima: “Posljedice lošeg braka se najviše odražavaju na djeci. Bolji je dobar razvod nego loš brak. Ako već ne možemo biti dobri supružnici, budimo barem dobri roditelji. Sada ćemo moja koleginica i ja izvesti vježbu u kojoj ću ja biti ja, a ona desetogodišnji dječak Nino.
Voditeljica:-Šta ima, Nino,kako si? Je li ti neprijatno razgovarati samnom?
Nino:- Ne, nije, ali u posljednje vrijeme ne volim razgovarati.
Voditeljica:-Kako su ti mama i tata?
Nino:-Pa tu su...ali puno rade....i prezaposleni su, i....
Voditeljica:-Znači, sada se rjeđe viđate....,je li to zbog posla?
Nino:-Pa i prije su radili. Ali u posljednje vrijeme sam im samo ja problem i na smetnji.
Voditeljica:-Zašto tako misliš? Pa oni su tvoji roditelji i vole te.
Nino:-Kako me vole kad se stalno svađaju i viču na mene. ...i ja sam kriv za sve. Kažu da bi im bilo lakše da nema mene, lako bi se razišli, razveli.
Voditeljica:- A šta ti tada radiš? Razmišljaš?
Nino:-Ja se tada pravim da me boli stomak. Želim da prestanu da se svađaju i da me ostave na miru. Razmišljam kako ćemo živjeti mama i ja ako tata ode.
Pomoći ranjenoj duši
Koleginica svjetlocrvene kose i toplih plavih očiju ustaje i svakom slušaocu daje malu cedulju sa četiri štampana pitanja: Koje nezadovoljene potrebe ima Nino? Koje obrambene mehanizme koristi? Da li je dječak pripremljen za razvod roditelja? Koga biste još uključili u savjetodavni rad? Zatim se razvija živa diskusija, Nino nema s kim da razgovara, koristi bolest kao odbranu...
Voditeljica s kosom boje mahagonija nastavlja: “Naš zajednički zadatak je da ranjivoj dječijoj duši razvod učinimo što bezbolnijim i da ih pripremimo da ga što lakše podnese. A roditeje treba pripremiti na to da je i poslije razvoda pred njima život u kom će moći uživati u svojoj roditeljskoj ulozi.
Kakv lijep prizor. Usred Sarajeva, najsavremeniji metod učenja i pripreme djece za razvod braka, a oni u čije će ruke ta djeca doći zrače toplinom i nabojem pozivitne enegrije, one koja se bori da zaštiti dijete. Još samo da saznam ko su. U sali je takav tajac da se ni muha ne čuje. Kako da ja sad prekinem tu tišinu samo zato što ne podnosim da mi je radoznalost nezadovoljena?
Rizici
Voditeljica nastavlja: Naš prvi zadatak je da doživljaj gubitka kod djeteta svedemo na minimum. Npr, ako treba da se preselimo, neka to bude jeftiniji stan u istom susjedstvu i slično.
Drugo, u donošenju odluke o dodjeli djeteta koristimo što više crtež ( nacrtaj svoju porodicu, slika na kojoj se mama udaljava od tate itd) i prjektivne priče ( tipa živjeli su sretno i zadovoljno sve do dana...koju dijete treba da završi.) Npr., dijete nam je puno jansije kad otkrijemo da crnom bojom crta srce pod ključem jer ne želi nikom da ga otvara i u kome piše “Moje uspomene“.
Treće, da naučimo roditelje da prepoznaju rizike kod djece i da ih savjetuju kako da ih prevaziđu. A rizici su sljedeći:
a)do dvije i po godine
Dijete plače? Odbija hranu? Mokri u krevet?
Npr., ako mokri, to je obično zbog teških svađa između bračnih drugova, dijete treba da se osjeća što više zaštićeno, treba ga pomilovati, poljubiti, i bodriti sa “drugi put nećeš“ ili “večeras se nećeš popiškiti“ ili sa “zaboravim se i ja, zaigram se, to se dešava i drugoj djeci, a i meni se ponekad desi, nije to ništa strašno, ali večeras sigurno nećeš“ i dati mu voljenu igračku.
b) od sedam do dvanaest godina
Dijete je utučeno? Ćuti? Nedsiciplinovano je ? Agresivno? Povlači se u sebe? Nesigurno je? Osjeća se napušteno? Plačljivo je? Zanemaruje školu? Gubi radne navike? Stid ga je? Muca? Ulazi u rizične situacije? Optužuje? Laže protiv drugog roditelja? Želi da se brak nastavi?
Npr., imamo slučaj da majka brani ocu da jede s djeteetom kad mu dođe kući u posjetu ručak koji je ona spremila. A dijete ublažava majčinu zabranu ili laže: “Mama je rekla da i ti jedeš“.
c) od dvanaest do osamnaest godina
Dijete je pretjerano osjetljivo? Sumnja u svoje sposobnosti? Nema samopouzdanja i sigurnosti u sebe? Sklono je promjeni ponašanja? Nepredvidljivo je? Ne može da uspostavi nove emocionalne odnose? Nema osjećaj autoriteta? Im krivicu za razvod? Rastrzano je između dva roditelja? Ima burne i nemirne pubertetske krize?
Npr, imali smo dječaka od trinaest godina, vrlo inteligentnog., koga nisam mogla da pitam s kim želi da živi. Pošla sam okolo , imaš li simpatiju, kako je u školi, a on me prekine i kaže: “Znam ja šta vi mene pitate, ali Vam ja to neću reći“. I nacrta sebe, popolovi se na crtežu i izjavi:“Pola sam mamin, pola sam tatin“. Pokazala sam roditeljima jedan jegov školski sastav u kom se mogla vidjeti njegova buduća psihička kriza i tražila da se roditelji tog momenta ne razvode. Pola godine sam radila na pripremi razvoda jer je otac našao drugu ženu i brak se morao razvesti. Ali je dijete nakon pripreme puno bezbolnije prihvatilo razvod roditelja.
Ne treba izmišljati bosanski kukuruz
Konačno dolazi pauza, a s njom i obavještenja koja nas zanimaju. Organizator seminara “Razvod braka i povjera djece“ je američka humanitarna organiazcija CRS, čiji stručnjaci još od 1994, prolazeći kroz tunel, prenose najnovija znanja o traumama i porodici našim zainteresovanima i omogućavaju im još i da ih prenose drugima. Baš kako se kaže, darujemo vam znanje da ga možete darovati i drugima.
Današnji voditelji su Samija Omerefendić, pedagog-psiholog Kantonalnog centra za socijalni rad, Alma Sarajlić, socijalni radnik iz centra Novo Sarajevo i Mićo Popović iz nadležnog kantonalnog ministarstva. Polaznici seminara su socijalni radnici s područja kantona. Paralelno s profesionalnom obukom nastoji se realizovati ideja o otvaranju predbračnog i bračnog savjetovališta na nivou grada, u koje puno napora ulaže direktorica Kantonalnog centra za socijalni rad Bahrija Pribilović.
Najzaslužnija za visok kvalitet ovog društveno izuzetno korisnog projekta, u kom će se naći i problemi izbjeglica, boraca, invalida, alkoholizma itd. Je Šejla Kulenović-Latal. Gđa Šejla je bila vrlo profesionalna i vrlo kratka:-Mi želimo poboljšati kvalitet usluge ove službe a naši finansijeri uvijek traže da krajnji korisnici vrše procjenu uspješnosti njenog rada. Na sreću, imamo na raspologaanju zaista najnoviju literaturu i ostala sredstva.
Šejla me podsjetila na jednu moju raspravu sa jednim diletantom iz poljopripvrede koji se zanosio idejom da se u Bosni proizvede nova sorta- bosanski kukuruz. Rekla sam mu tada, dajte nam pare, i mlade i iskusne stručnjake, a za sorte ćemo lako. I uvešćemo ih ako treba i prilagoditi našoj klimi. I u ovoj našoj priči imamo Šejlu, Samiju, Almu, Miću, Bahriju, pa zar je važno što kukuruz nije bosanski već američki, kad kod nas tako dobro uspijeva?

Jagoda Savić

Human Rights Activist